Putopis na kvadrat

www.hrvojeivancic.com

Najbrži način javnog prijevoza u Kampali je Boda boda, motocikl taksi koji juri preko cijeloga grada. Nećete biti u Kampali dugo prije nego što vas boda boda vozač pozove da sjednete na njegov motor. Ako niste zainteresirani jednostavno će vas ostaviti na miru. Nema nagovaranja ili neugodnih situacija. No vožnje su uistinu jako jeftine. Recimo samo da vožnja od nekoliko kilometara stoji svega jedan dolar.

Žene se na motorima obično voze s nogama sa strane, a nekad se događalo da su bile optužene zbog vožnje na „muški način“ tj. raširenih nogu na sjedalu. Neki smatraju da su Boda boda izuzetno opasna sredstva javnog prijevoza jer vozači se trude da do odredišta stignu čim prije. Ali zar nije to poanta cijele priče? Vozač će motorom kao mušica prolaziti između automobila i sjeći će zavoje samo da udovolji vašoj želji za brzim dolaskom.

Samo ime boda boda znači „od granice do granice“ ili na engleskom „from border to border“. Nekad su to bili bicikl taksiji koji su na graničnim prijelazima čekali putnike. Kad bi putnik sišao s autobusa morao je hodati preko ničije zemlje do susjedne granice. U tom su trenutku uskakali bicikl taksiji i nudili prijevoz od granice do granice (from boda to boda). Danas su ih kao što smo vidjeli zamijenili motorkotači.

LUVUNGI, Demokratska Republika Kongo – četiri naoružana muškarca upala su u dom Anne Mburano, djecu izbacili i započeli brutalnu torturu i silovanje jadne žene. Nije bilo važno što se u neposrednoj blizini nalazi kamp UN-a i što je gospođa Anna stara 80 godina!
Pošto su završili banditi su zajedno sa stotinama drugih krenuli u druge kuće i domove s istom, neljudskom namjerom. Taj je dan, krajem srpnja 2010. silovano više od 200 žena.

Usprkos cijelom desetljeću i milijardama utrošenih dolara UN ne uspijeva u svojoj osnovnoj zadaći, a ona je zaštita civilnog stanovništva. Plave kacige i ovaj su se put pokazale neosjetljive na događaje u istočnom Kongu.
U selo Luvungi upali su Ruandski pobunjenici pomiješani s novijom grupom Mai Mai Cheka. Oni su jednostavno željeli privući pažnju pa su krenuli u krvavi pohod na nevino stanovništvo koje zbog ratova pati još od 1996.

Vlada DR Conga pokušava pripadnike paravojnih skupina uklopiti u regularnu vojsku. Za to su potrebni dugački i mukotrpni pregovori koji ne završavaju uvijek uspješno. Ono što je najgore jest da naoružane skupine jačaju svoj pregovarački položaj zvjerstvima koje čine. Prevladava mišljenje: što smo brutalniji i nemilosrdniji to ćemo ugrabiti veći dio kolača kod sporazuma. Uz to paravojne skupine, kojih prema posljednjim podacima ima čak 18 kontroliraju rudnike bogate zlatom i kobaltom.
Ujedinjeni narodi koji u Kongu trenutno imaju 18 000 mirovnjaka u najvećem broju slučajeva, sa svojim plavim kacigama služe kao zgodna dekoracija na blatnjavim putovima. Njihova primanja sežu u nebo, plaća sjeda svaki mjesec i generalno oni nisu motivirani za poboljšanje situacije. Rude, kvalitetno drvo i dijamanti izvoze se bez ikakve kontrole upravo zbog stanja kontroliranog kaosa u kojemu se zemlja nalazi. Kada bi se recimo postigao sporazum i kada bi se društvo uredilo izvoz bi bio nemoguć tj. nemoguć pod ovim nedefiniranim uvjetima u kojima vlada zakon jačega, a bogate se trgovci i veleposjednici koji kontroliraju prodaju.

izvor: NY Times; Hrvoje Ivančić
fotografije: Ny Times; Hrvoje Ivančić
video: isječak iz filma "Kongoanska misija fra Ilije Barišića"; Mire Aščića.

Hotel des Mille Collines ili hotel „Tisuću brežuljaka“ jedan je od luksuznijih hotela u Kigaliju, glavnom gradu Ruande. Proslavio se kao zgrada u kojoj je za vrijeme genocida 1994. utočište potražilo više od 1000 ljudi. Tadašnji menadžer bio je Paul Rusesabagina, a cijela priča prikazana je u filmu Hotel Rwanda.


Ruandski Genocid
Ruandski genocid je masovno istrjebljenje stotina tisuća Tutsija u Ruandi koje se desilo 1994. Ovaj čin su izvele dvije ekstremističke Hutu vojne grupacije: Interahamwe i Impuzamugambi u periodu dugom 100 dana od 6. Travnja. do sredine srpnja 1994. Broj žrtava se procjenjuje od 800,000 do 1,000,000.
U jeku Ruandskog genocida Ujedinjeni Narodi i međunarodne organizacije su strogo kritizirane zbog svog nedjelovanja. Iako su vijesti prikazivale u velikom jeku ove događaje većina zemalja uključujući Belgiju, Francusku i SAD, su odbile da umiješati se ili osuditi ove maskare. Kanada je bila na čelu mirovne misije UN u Ruandi pod nazivom United Nations Assistance Mission for Rwanda (UNAMIR), ali oni nisu imali ovlasti uplitati se.
Genocid je okončan kada su vođe pobunjenika izvan Ruande u pokretu poznatom kako Ruandski patriotski front uspjele svrgnuti sa vlasti Hutu vladu i sami doći na vlast. U strahu od nastavka sličnih događaja tisuće Hutu i drugih izbjeglica su odselile u Istočni Zair, današnji Kongo. Pod direktnim uticajem ove selidbe i Ruandskog genocida počeli su i Prvi i Drugi Kongo ratovi. Glavni faktor građanskog rata u Burnudiju je također rivalstvo između Tutsija i Hutua. Danas se vodi proces kojem je cilj dokazati da su poslije pobjede i Tutsiji napravili genocid nad poraženim Hutuima.


Paul Rusesabagina
Tadašnji menadžer hotela Paul Rusesabagina bio je miješane krvi i unatoč njegovoj visokoj poziciji bio je siguran od Hutu koljača.
Kao što je prikazano u filmu direktor hotela Des Mille Collines, Paul Rusesabagina spasio je 1260 ljudi smjestivši ih u hotel.
Unatoč nekim poteškoćama u dobivanju osoblja da prihvati njegov autoritet, on je bio u mogućnosti koristiti svoj položaj kako bi osigurao sklonište za siročad i druge izbjeglice koji su došli u hotel. Rusesabagina nije imao ni vlastiti pištolj. Za zaštitu od metaka i granata stavili su madrace pored prozora. U nedostatku osnovnih životnih potrepština pili su vodu iz bazena. U hotel je sklonio koliko je god ljudi mogao.


Druga strana priče
Neki od preživjelih iz Hotela des Mille Collines imaju drugačiju priču. Kažu da je upravitelj hotela od njih tražio novac za ulaza i da neke nije bez toga puštao unutra. Bila je to žestoka borba za život gdje su s jedne strane stajali Hutu koljači, a s druge sigurno dvorište hotela „Ruanda“. Bilo je ili mačeta ili nastavak života….ukoliko imaš novac.
Iako su takve priče o Paulu Rusesabagini u Ruandi posljednjih godina ispričali deseci ljudi pitanje je jesu li uistinu istinite? Moguće je da se novac prikupljao za obavezni mito koji se morao davati Hutu zapovjednicima kako ne bi napali hotel. Trebalo se s novcem kupovati hrana za više od tisuću ljudi…..
Još jedna važna činjenica je da je Paul Rusesabagina po ocu Hutu, a današnja Tutsi vlast u potpunosti je preuzela sve razine društva. Opet su na vlasti Tutsiji kojih ima 15-ak posto i opet se provodi prikrivena diskriminicija. Paul Rusesabagina s obitelji živi u Belgiji.


Hotel danas
Kigali je danas jedan od sigurnijih i jedan o uređenijih afričkih gradova. Njegov centar veliki je zeleni park ukrašen raznobojnim cvijećem oko kojeg su poslagani restorani i kavane. Na izgled genocid kao da se nije dogodio. No ostajete li u gradu duže vrijeme početi ćete primjećivati razlike između Hutua i Tutsija i vidjeti ćete da su svi koji nose puške Tutsiji i svi koji se bave biznisom također su Tutsiji.
Hotel des Mille Collines jedno je od omiljenih mjesta okupljanja i jedan je od skupljih u Ruandi. Na njegovom prostranom baru uz veliki bazen naručiti se mogu razni kokteli, pivo Tusker ili riblji ražnjiči. Atmosfera je ugodna i „crne pantere“ koje se šuljaju i vrebaju bijele goste također su primamljive. U kutu svira bend i po ničemu se ne da naslutiti da je prije 16 godina ovo mjesto bila oaza pred krvožednim koljačima.

......................................

http://www.facebook.com/pages/Hrvoje-Ivancic-Putopis-na-Kvadrat/107370425968605?ref=ts#!/pages/Hrvoje-Ivancic-Putopis-na-Kvadrat/107370425968605?ref=ts

Zavojitom prugom na stanicu u centru grada, tik do same obale, ulazi vlak. Poslije gotovo mjesec dana stižem na „kraj“ Rusije u veličanstveni Vladivostok koji još jednom potvrđuje veličinu ove zemlje. Učini mi se u trenutku kao komadić Europe bačen među kulture dalekog Istoka, na prag Kine i pred vrata Sjeverne Koreje. Brežuljkasti krajolik, preko kojeg se poslagane ulice slijevaju prema luci na Tihom oceanu nedvojbeno podsjećaju na grad Rijeku. Miris soli pomiješan s mirisom ulja i čelika iz brodogradilišta tome idu u prilog. Mali ruksak, knjiga u ruci i smotuljak cigarete otprilike su sve moje stvari koje nosim skačući s vagona na novo tlo. Oceanska mi svježina puni pluća prije nego li se upustim u cjenkanje za smještaj s lokalnim bakicama koje drže natpise „komnati“ i „kvartiri“. Osjećam se pomalo nesigurno napustivši vagon u kojem sam proveo tolike noći i koji mi je postao drugim domom. Ali Vladar istoka ili „Vladek“ kako ga od milja zovu Rusi prima me raširenih ruku dok u mislima lutam dalekom Moskvom i nepreglednim Sibirskim prostranstvima. „Dug je to put“ govorim sam sebi pri svakom novom koraku.
Na putovanje sam dakle krenuo iz Moskve koja po logici stvari predstavlja savršeno mjesto za početak kotrljanja

„Transibirskom“, stižete li dakako iz Europe. Megapolis s trinaest milijuna stanovnika i treći najskuplji grad na svijetu može odbiti ali i privući. Ovisno o tome što u njemu tražite. Pošto o iskustvima ostalih ne mogu govoriti reći ću kako je cijela stvar djelovala iz mojeg kuta. Stigavši u Moskvu uputih se podzemnom željeznicom do strogog centra koji je širok otprilike kao pola Zagreba. Iznenadi me pritom uređenost stajališta koja, ukrašenih stupova i dugih hodnika izgledaju kao pravi mali muzeji. Iako slovi kao jedan od najskupljih gradova, u Moskvi je vrlo lako pronaći jeftini smještaj i to za samo 500 rublja (90 kuna) u gradskom centru. Uputih se dakako tamo. Peti kat, nekoliko soba sa po šest kreveta, zajednička kupaona i kuhinja. Sasvim dovoljno za spavanje. Iz centra se brzo dolazi do bilo kojeg od devet velikih kolodvora ali za putnike „Transibirskom“ potrebno je otići na Yaroslavl, Kazansky ili Kursky. Igrom slučaja krenuo sam na Yaroslavl jer su na ostala dva sve veze bile popunjene. Tada naime nisam znao da se putne karte rezerviraju rano, pa čak i nekoliko tjedana prije početka putovanja. Obitelji koje posjećuju udaljene rođake popune sve vagone, ponajviše u ljetnim mjesecima. Radnici iz Kine popune cijeli vlak do Pekinga i mjesec dana prije polaska! Zbog toga je najbolje putovati etapu po etapu, stanicu po stanicu. U lokalnim se vlakovima uvijek nađe više mjesta nego u direktnim do Vladivostoka ili do Pekinga. Ovo su dvije najfrekventnije rute. Osim njih postoji još i Trans-Mongolska koja dakako prolazi kroz Mongoliju.

Broj vlakova koji jure na istok uistinu je velik. Oni imaju vlastita imena i raščlanjuju se u različite klase. Jedni od najluksuznijih su „Rossiya“ i „Baikal“. Oni su širi i uredniji od standardnih ali su zato i mnogo skuplji. Međutim i u jeftinim vlakovima postoje klase o kojima ovisi udobnost vožnje ali i njezina cijena. Srednje cijene nalaze se u kupeyny (kupeu) odnosno u drugom razredu dok su u trećem karte 40 posto jeftinije ali to je plackartny ili vagon u kojem sobu dijelite s 40-ak suputnika, dakle nema zatvorenih kupea. Okvirna cijena karte Moskva – Vladivostok za treći razred je oko 150 eura, a za drugi razred je već oko 250, dok je naprimjer prva klasa duplo skuplja od druge ali uključuje i mnoge luksuze poput plazme tv-a, ručka u sobi i bara.

Ali takva je vožnja skuplja neko li let zrakoplovom. Luksuzne sam vagone viđao mijenjajući kolosjek na brojnim stanicama, onako u prolazu, podignute glave jer jako su bili visoko. Obećao sam si da ću, ostarim li sretno, priuštiti sebi jedno putovanje u najluksuznijem dijelu kočije ali sada je ovdje jedino što me može i jedino što me jest povelo na istok: treći razred – plackartny!
Prva će stanica, od Moskve udaljena 5200 kilometara biti Irkutsk. Znao sam to unaprijed jer odavana sam htio posjetiti grad na vratima moćnog Bajkalskog jezera. Prolazeći kroz postaje zvučnih imena poput Tomska, Omska, Novgoroda, čekao sam pravi Sibir. Čim je vlak negdje oko Yekaterinburga zagrebao Aziju osjetio sam da idemo i da se krećemo. Smjestih se na svoj ležaj dok se u vagonu miješao žamor 40-ak ljudi. Svi oni prolaze vam pred očima dok se putnici u plackartu smijenjuju, odlaze, dolaze i premještaju se. Svaka nova stanica donosi i novog gosta. Putujete li sami uvijek se ugodno (ili neugodno) iznenadite sa susjedom koji je ušao na poslijednjoj stanici. Može to biti pijanac koji bazdi na vodku i pije je cijelim putem, ponekad je suputnik tih čovjek koji vrijeme provodi čitajući knjige, a često je to najugodniji sugovornik koji vas počasti sa šalicom čaja i keksama. Vrijeme je tako ponekad, pri promatranju monotone tajge teklo vrlo sporo dok su pojedini trenuci jednostavno preletjeli.

Svakih pola sata vagonom bi prošetao Provodnjik i provjerio treba li kome išta iz malog dućana kojeg svaki vagon ima. Provodnjik putnicima osigurava madrac, plahtu, jastučnicu i ručnik. Najzanimljivije je da oni za trajanja cijelog puta ne izlaze iz vlaka. Zamislite! Neki od njih na dva kvadrata žive punih 20 dana. „Ponekad se preplašim otvorenog prostora jer u vlaku je sve nekako skučeno“ – objasnila mi je kroz smijeh mlada provodnjica dok smo jednog popodneva pušili cigaretu u prolazu između vagona. „Ima pijanaca, studenata, radnika, kineza ali ponajviše putuju obitelji“ – nastavila je i dodala „Kad nekoliko dana sudbinu dijelite sa svim putnicima vagona počinjete se osjećati kao jedna velika obitelj.“ I kako je vrijeme prolazilo, a vlak hvatao beskrajne daljine počeo sam shvaćati što je govorila. Putnici su se jedni od drugih opraštali, razmjenjivali brojeve telefona, pokazivali jedni drugima fotografije svoje djece i dijelili obroke. To je ono što putovanje Transibirskom čini vrijednim i velikim iskustvom. U Rusiji uostalom postoji i uzrečica kako pri izlasku s vagona mnogi, pa i najjači zaplaču. To je dakle topla Slavenska dušau najboljem izdanju, spoznao sam u napredovanju prema Irkutsku.

Vlak je možda najbolje mjesto za upoznavanje kulture jednog naroda. Konstantna gužva pored kotlića s vrućom vodom na kraju vagona živi je dokaz da Rusi jednostavno vole piti čaj. Šalica čaja značenje ima kao šalica kave u Hrvatskoj. Ona znači predah, druženje, prijateljstvo i jedno je od glavnih socijalnih komponenti zemlje. Čaj teče u potocima, a ne kao što bi mnogi pomislili vodka, iako ni nju nije teško zaobići. No ono što se pri putovanju transibirskom rijetko zaboravlja tradicionalna je ruska kuhinja. Kada vlak napokon negdje stane putnice se u žurbi rastrče stanicom kupujući od babuške domaće pripremljenu hranu po vrlo jeftinoj cijeni. Nikada neću zaboraviti mesne okruglice u tijestu i blinji (palačinke) ili njegovo veličanstvo Boršć - juhu od cikle s povrćem i mesom. Po ponovnom početku putovanja sva nakupovana hrana zamiriše vagonom, narod se časti, otvaraju se boce piva i tek kupljena votka. Nije poslije toga čudno što svi od reda zaspu i hvala boga što je tako jer vožnja je duga i vožnja traje i traje.

Iako sam sa dvojicom suputnika poslije dva dana razmjenjivao misli bilo mi je strašno dosadno. Oni su bili okorjeli alkoholičari s neobičnim tetovažama kućne izrade na ruci i konstantno su me nešto ispitivali. Nikako zlonamjerni ali svejedno alkoholičari. „Boljšoj fotbal, Harvatija, Šuker“. To je bilo od prilike sve. Morao sam dakle uraditi ono što mi se rijetko događa. Počeo sam po drugi put čitati jedinu knjigu koju sam ponio, Jack London: Smoke Belew. To je priča o novinaru koji napusti San Francisco u potrazi za pustolovinom i krene na Aljasku. U divljini koja sliči Sibirskoj ostane godinama i u nju se zaljubi. Iskopa puno zlata, učini nekoliko junačkih djela, oženi čednu djevojku. No čitanje istih redaka definitivno me ubiše u pojam. Šetao sam vlakom gore dolje, od prvog do zadnjeg vagona, kupovao votku i pio je da zaspim do iduće stanice. Tek nakon tri i pol dana ukazao se pored prozora možda najljepši kolodvor, onaj u Irkutsku.

Grad kojeg nazivaju vratima Bajkala smjestio se na rijeci Angari, jedinoj koja iz Bajkalskog jezera izvire. Tih ljetnih dana u gradu su se vrućine penjale do nesnosnih 35 stupnjeva, a stanovnici su mahom pohitali u rijeku na hlađenje. Do Vladivostoka od Irkutska ima još oko 4000 kilometara ali taj će put sada potrajati jer napokon sam se dočepao Sibira i njegovih skrivenih ljepota. Bilo bi šteta pored njih samo projuriti.
Grad Irkutsk star je 350 godina što znači da je jedan od najstarijih u Sibiru te ujedno i jedan od najvećih. Broj stanovnika konstantno raste pa ih sada ima oko milijun. No koliko god grad bio velik, trebate li se s nekim naći u Rusiji je to najmanji problem. Sastanak jednostavno dogovorite na križanju ulice Karla Marxa i Lenjina. Svaki ih grad ima i svaki se put sijeku pod pravim kutom. Sa stanice sam krenuo upravo tamo gdje me je čekala moja ruska drugarica Natalija koja će mi pobliže objasniti sibirski način života. „Vjerojatno nisi mislio da i u Sibiru može biti 35 stupnjeva?“ – pitala me dok sam okupan znojem hvatao malo hlada u parku, tik do kazališta. „Ono što gledaš u filmovima američka je propaganda. Tamo je Sibir prikazan kao najhladnije mjesto s najhladnijim ljudima“. Kasnije sam o njezinoj izjavi malo razmislio da bi na kraju zaključio da je to vjerojatno istina. Govorimo li o ljudima Sibir je sve samo ne hladan.

Prilikom daljnjeg napredovanja na Istok vlak prolazi tik do Bajkalskog jezera – „Sibirskog Bisera“. Zadržao sam se tamo punih tjedan dana. Jezero, dugo 630 km i široko samo 60 sa svojih je 1637 metara najdublje na svijetu. Nalazi se na mjestu dodirivanja tektonskih ploča i konstantno se produbljuje. Čak petina svjetske pitke vode nalazi se u njemu i piti ju je moguće čak i sa obale. Uzmete čašu zagrabite i pijete, jednostavno. Međutim voda je jako hladna jer nekoliko mjeseci u godini jezero je u potpunosti pod ledom. Sezona kupanja počinje u Kolovozu ali nikad nije toplije od 15 stupnjeva. Još jedna stvar jezero čini velikim, a to je religijski značaj. Narod Burjata, autohtoni stanovnici regije, srodnici Mongola jezero smatraju čarobnim mjestom. Oni su Budisti ali još je uvijek među njima jaka tradicija šamanizma. Tako naprimjer na najvećem otoku bajkalskog jezera Olkhonu postoji „šamanska stijena“ ispred koje se duhovima prinose žrtve u hrani i piću. Bezbroj sela porazbacanih uz obale Bajkalskog jezera predstavljaju Rusiju kakva je nekad bila: drvene kućice, neasfaltirani putovi, stari vagoni i pokoji čamac. U svakom selu postoji babuška koja će vam za 60-ak kuna rado iznajmiti sobu i pripremiti doručak. Ljudi su ovdje često siromašni ali nikako zli i napasni. Nitko vas neće opljačkati ili pokrasti. Natalija kaže da su obale Jezera uz gradić Listvjanku omiljeno vikend okupljalište stanovnika Irkutska. U Listvjanki je malena luka i plaža koja se vikendom napuni ljudima jer udaljena je od Irkutska samo 60-ak kilometara.

U daljnjoj ruti do Vladivostoka pruga, kroz netaknutu tajgu gotovo prolazi Rusko-Kineskom granicom preko plavih planina, sićušnih sela i velikih gradova. Ovo mjesto samo je srce Ruskog dalekog istoka i predstavlja svojevrsni „divlji zapad“ kuda su u 19. stoljeću prolazili osvajači i kolonizirali cijeli kraj. Raznovrsnost se očituje svakim novim korakom. Burjatska republika predstavlja centar ruskoga Budizma, grad Khabarovsk na rijeci Amur djeluje kao mediteranska oaza dok Birobidžan zadivljuje svojom židovskom zajednicom i vlastitom autonomnom oblasti starijoj od moderne države Izrael. Napredujući prema Istoku kroz prozor se nižu prizori divlje prirode. Pojas tajge na Sjeveru koja se proteže skroz od Skandinavije pomiješane s natruhama stepe na jugu, prema Mongoliji i Kini. Bezbroj rijeka i potoka. U Rusiji se naime nalazi 6 od 20 najdužih rijeka cijeloga svijeta. Promatrati ove prizore zanimljivo je isto kao i uspavljujuće pri konstantnom kretanju vlaka. Dok sam besciljno buljio kroz prozor glavom mi je prolazilo pitanje: tko li je tu prugu gradio i kako je po bogu ispala baš toliko duga? Saznati odgovor, u današnjem vremenu brzih komunikacij najmanji je problem, a on bi glasio otprilike ovako: Ideju o gradnji željeznice koja bi povezala prijestolnicu St. Petersburg s Tihooceanskom lukom Vladivostokom odobrio je car Aleksandar II. Njegov sin, car Aleksandar III nadzirao je gradnju koja je između 1891. i 1913. premašila cifru od 1.455 bilijuna rublja. Da usporedimo koliko je to mnogo reći ćemo samo da je jedino Prvi Svjetski Rat uspio toliko opteretiti budžet Rusije. Željeznicu su gradili radnici iz cijeloga carstva isto kao i iz inozemstva. Bio je to mukotrpan i opasan posao pri kojem su iza ugla uvijek čekali banditi, vladale su bolesti, a iz mraka su vrebali gladni tigrovi. Radnici su često štrajkali jer bili su slabo opremljeni i bez logistike koja bi im osiguravala hranu. Gradilo se po etapama počevši kao što je spomenuto 1891., da bi zadnja etapa, ona koja prolazi preko rijeke Amur bila dovršena tek 1916. Ona je zbog brojnih mostova bila najzahtjevnija. Željeznički radnici također su odigrali važnu ulogu u boljševičkoj revoluciji 1917., koja će promijeniti povijest Rusije. Željeznica je potakla daljnji razvoj Sibira i Ruskog dalekog Istoka te učvrstila rusku vlast u zabačenim djelovim zemlje.

Poslije tri tjedna stižem u Vladivostok. Stižem na sam kraj s vrlo malo prtljage ali s vrlo puno uspomena i dojmova. Umjesto da krenem u skupe stanove koje su na stanici iznajmljivale babuške uzmem lokalni oglasnik, prolistam i nazovem. Poslije pola sata po mene na stanicu stiže Denis Puškin. Vozi me u stan, predaje mi ključeve i zaželi mi dobrodošlicu. Kaže kako sa slavnim piscem Puškinom nema nikakve veze i da više voli gledati filmove nego čitati knjige. U narednih nekoliko dana uspijevam saznati mnogo stvari jer s Denisom prolazim gradom, svakodnevno degustirajući pivo. Čovjek mi iz prijateljstva snizuje stanarinu s 1500 na 1000 rublja (na oko 180kn).
Uspijevam u tom vremenu upiti dušu grada svakodnevno se uspinjući njegovim brežuljcima, uzlazeći u orijentalne restorane i u čudu očekujući razvedravanje. Magla je već dugo visjela u zraku. Ovu pojavu Denis objašnjavakao sasvim normalnu jer da je tako već punih mjesec dana. S tim se jednostavno moram pomiriti. Ali usprkos magli egzotika je i dalje prisutna na svakom koraku. Možda zato jer su ovdje prije dolaska Rusa u 19. stoljeću pretežno živjeli Kinezi. Zbog toga je gradu ostao orijentalni dodir koji je samo povećan blizinom Koreje ili pak Japana koji je udaljen 24 sata vožnje trajektom preko Japanskog mora. Trgovačke su veze s tim zemljama vrlo čvrste i jake. U Vladivostoku tako svi voze automobile uvezene iz Japana i Koreje dok se u Kinu odlazi u jeftini shooping. S druge strane stanovnici tih zemalja, ponajviše Kine dolaze u grad zbog posla pa se na kraju i stalno nasele. Egzotici je pridonijela i dugogodišnja izolacija za vrijeme komunizma kada su i sami stanovnici morali tražiti dozvolu za izlazak. Od kada se sredinom 90-ih počeo otvarati u njega su ušli i svjetski trendovi. Sve što se može pronaći u prosječnom europskom gradu pronaći se može i u Vladivostoku. Barovi, noćni klubovi, restorani, kazališta……k tome je još i zadnja stanica transibirske rute. Poslije toga više se jednostavno ne može putovati na ovaj način.
„Vrlo, vrlo daleko. Ovo je jako daleko“ govorio sam sam sebi. „Devet tisuća kilometara dug put u jednom smjeru, a još uvijek u istoj državi“ promislih jednog jutra za šetnje maglovitim Vladivostokom. Bila je špica dana i kroz centar su škripali tramvaji, brujili automobili, a kolone ljudi ulazile su u trgovine, shoping centre, restorane i knjižnice. Ocean je mirno grlio grad dok su u daljini urlali vlakovi spremajući se na daleki put u Moskvu. Kroz glavu mi tad prođu sva ona mjesta koja sam sreo i ljude koje sam upoznao. Nešto poput nostalgije ili tuge za prošlim vremenom. Kutak podsvjesti naredi mi da ispraznim džepove i prebrojim preostale rublje. Začudih se tad jer imao sam više od očekivanog te odmah pojurim prema željezničkoj stanici. Uđoh u prostoriju s šalterima u kojoj začudo nije bilo gužve. Izvadih novac na šalteru broj dva. „Pažalasta!“ - rekla je prodavačica karata dajući mi moju na kojoj je pisalo Vladivostok – Moskva.

Nađe li se putnik na Transsibirskoj ruti i iskrca se iz vlaka na točno 8351. kilometru istočno od Moskve iznenadit će se kad ga na željezničkoj stanici dočeka ogromna fontana sa židovkim simbolom, menorom na velikom kapitalnom stupu i natpisom grada na čistom Yiddishu. No posjetitelj ostaje zbunjen i ne vjeruje da kultura judaizma opstaje toliko duboko na Ruskom dalekom istoku jer na ulicama nema ......kapica....... .. . Ali prošećete li gradom uočiti čete novo izgrađenu sinagogu, tvornicu kosher hrane i muzej židovske autonomne oblasti. Grad, stvoren za židove bivšeg SSSR-a prošao je svoje najgore dane i danas, 75 godina nakon osnutka budi se iz dubokog sna.

Pored sinagoge, otvorene 2004. nalazi se židovski kulturni centar „Freid“ koji djeluje i kao humanitarna organizacija. Ovdje se židovska zajednica brine o najsiromašnijim građanima regije. Anatolij, dugogodišnji zaposlenik udruge hodajuća je enciklopedija povijesti Birobidžana. „Eh nemate sreće, Rabin Scheiner otišao je na praznike u Izrael. On i njegova žena očekuju sedmo dijete pa su otišli u domovinu ne bi li se rodilo.“ Objasnio je Anatolij i otvorio vrata koja vode na dugi hodnik, ukrašen tematskim plakatima židovske povijesti. Rabin Mordechai Scheiner inače rodom iz Izraela na dužnosti je već petu godinu i od njegova dolaska stvari su se počele mijenjati na bolje. U istom je dvorištu, uz sinagogu otvorena i škola, te kuhinja za siromašne. „Sve radne dane primamo siromašne i obespravljene. Ovdje su im omogućeni topli obroci, liječnik i knjižnica“ pohvalio se Anatolij. Prilikom hodanja dugim hodnikom Anatolij je zastao na slici koja prikazuje Židovske vojnike u Drugom svjetskom ratu te se prisjetio svojeg djetinjstva i rane mladosti.

„Eto, ovdje živim cijeli svoj život, dakle 67 godina i o ovom kraju znam sve! Još mi je i majka pričala o vremenu kada je doselila u tek osnovanu Židovsku oblast. Tada, davnih 1930-ih vladala je velika glad i ljudima je bilo teško ali ipak su svakog dana doseljavali novi. Staljinova vlada vabila je ljude u ovaj kraj ali nije uvijek bilo kako su očekivali. Vladala je ovdje velika glad.“ Doseljenici su dolazili od kasnih dvadesetih na dalje da bi naposljetku 1934. Oblast bila službeno uvrštena kao federalni subjekt SSSR-a. Stizali su tada, uz Židove i Rusi, Ukrajinci, Moldavci te svi koji su zamislili bolji život na dalekom istoku Rusije. Projekt Židovske domovine u SSSR-u bio je podržan i od Američkih Židovskih organizacija u kojima je naprimjer,od poznatijih bio i Albert Einstain. S druge strane mnogi analitičari tvrde da je Staljin Židove htio maknuti čim dalje od centra moći odnosno 8000 kilometara od Moskve. Takva teorija pokazuje se kao istinita jer 30-ih su se u SSSR-u dogodili ponovni progoni židova da bi se opet, početkom 50-ih ponovili. No bez obzira na tešku sudbinu židovskog naroda, autonomna oblast na dalekom istoku Rusije postala je činjenica koja opstaje sve do danas bez obzira što postotak židovski stanovnika nikad nije premašio 5 posto. „Ja sam čisti Rus, moja je obitelj pravoslavna ali sa židovima imamo vrlo dobre odnose, a pogotovo ja koji ovdje svakog dana radim“ ustvrdio je Anatolij dok je kroz vrata u udrugu ušao prijatelj mu Večeslav. „Pogledaj Vladislava, rekao bi Rus po imenu ali on je čisti Jewrej!“. Vladislav je stao ispod slike židovskih vojnika u drugom svjetskom ratu te rekao. „Ovo je Litvanska divizija u kojoj se kao zapovjedni jezik upotrebljavao Yiddish. Naslikao sam je po narudžbi udruge Freid ali i ostale su mi slike inspirirane temama iz židovske povijesti.“ Uzdignute je glave rekao Vladislav te nastavio: „Iako se moj narod, kroz povijest susretao s brojnim nedaćama danas bez problema možemo prakticirati svoju religiju i njegovati židovsku kulturu.

Ovdje nema antisemitizma, a osjećamo kao da ga nikad nije ni bilo.“ Ali povijest, vječita učiteljica i mentorica života pokazuje drugačiju istinu.Ona govori o antisemitizmu i posljedicama koje se naziru i danas. Puno je židova promijenilo vlastita imena i prezimena u Ruska, a svoje su kćeri radije udavali za Ruse nego za Židove. Mnogi su na taj način izgubili dodir s vlastitom kulturom da bi je na kraju u potpunosti zaboravili. Miješanje stanovništva rezultiralo je specifičnim, židovskim naglaskom Ruskog jezika koji je lako primijetiti kod većine stanovnika, a ne samo kod pripadnika židovske skupine.

Grad Birobidžan, sa svojih 90.000 stanovnika danas broji tek nešto više od 3 posto židovske populacije dok su oko 90 posto etnički Rusi. Bez obzira na mali broj Yiddish i dalje, uz Ruski ostaje službenim jezikom cijele regije. Sama oblast, površinom je gotovo veličine Hrvatske i svakako veća od moderne Republike Izrael. „Često nam dolaze gosti iz Izraela pa im, onako u šali kažemo da su samostalni tek 60 godina dok mi postojimo već punih 75“. Uz smijeh je dodao Vladislav. Ali tradicija oblasti nije bila dovoljno veliki mamac da privuče veću židovsku populaciju. Dogodilo se upravo suprotno. Krajem 1980-ih i početkom 90-ih enormno veliki broj Židova preselio je u Izrael. U Birobidžan je tada dolazio konzul ne bi li pregledao zahtjeve za vize. „Tih smo dana imali i do 500 zahtjeva dnevno, zamislite 500! Sada se taj broj smanjio i gotovo nitko više ne odlazi za stalno. Čak sam i sam bio u Izraelu ne bi li posjetio prijatelje jer imam ih dolje jako puno“ prisjetio se Vladislav. Veze Izraela i Birobidžana postoje dakle već dugi niz godina isto kao i veze Izraela i Rusije same. Svaki peti stanovnik Izraela Ruskih je korijena odnosno, gotovo milijun Ruskih židova trenutno živi u Izraelu. Jedan od njih, Aleks preselio je kao dječak, početkom 1990-ih te se i danas savršeno koristi Ruskim jezikom. „Često, kada dođem na aerodrom u Tel Aviv dobijem dojam da sam u Rusiji jer gotovo su svi natpisi, osim na Yiddishu i na Ruskom jeziku. Kad sam bio u vojsci koristili smo Ruski jezik jer u mojoj su jedinici bili samo Rusi.“ Objasnio je Aleks koji trenutno živi u Sibirskom gradu Irkutsku ali svakako namjerava vratiti se u Izrael. „Imam dvije domovine, Izrael i Rusiju ali o Birobidžanu nemam posebnih, patriotskih osjećaja. To je samo jedna oblast u Rusiji gdje Židova u stvari i nema tako mnogo.“ U poslijednjih nekoliko godina trend preseljenja u Izrael pomalo je okrenuo u suprotnom smjeru jer dosta se ljudi vratilo u Rusiju. Aleks kaže da je vrlo teško rezervirati let iz Tel Aviva za Moskvu jer uvijek su sva mjesta popunjena. Dakako, mnogi odlaze u posjet prijateljima ili dolaze jer ih nostalgija pod stare dane vuče nazad, u rodno mjesto no ima i onih koji se, u Izraelu jednostavno nisu prilagodili. „U Izraelu je svakodnevica bitno drugačija nego u Rusiji. Puno je više discipline i nema onog bezrazložnog ljenčarenja. Opet tu je i barijera jezika s kojom su se mnogi susreli jer naravno, ako živiš u Izraelu moraš znati Yiddish.“ Opisao je realnost Ruskih Židova Aleks te kroz smijeh dodao: „S druge strane ruske psovke već su dobro ukorijenjene u Izraelu i danas ih pomalo koriste svi, a ne samo doseljenici iz Rusije."

Židovska Autonomna Oblast neuspjeli je pokušaju stvaranja židovske domovine na Ruskom dalekom Istoku. Iako je uz Ruski i Yiddish službeni jezik na ulicama glavnog grada Birobidžana ne možete ga čuti. Da Staljinova ideja nije zaživjela dokazuje i vrlo mali postotak židovskog stanovništva isto kao i tendencije preseljenja u Izrael. Međutim, Birobidžan,kao glavni grad Ruskog federalnog subjekta kotira vrlo visoko na ljestvici ekonomskog razvitka. Godine 2004. dodijeljena mu je posebna nagrada, Zlatna Rublja jer regija je trenutno izvor velikog bogatstva. Nova otkrića nafte i plina u ovaj kraj mame nove investicije isto kao i blizina Kine s kojom raste trgovinska razmjena. Židovska zajednica svakog dana sve više napreduje, gradi i obnavlja se u kvantiteti i kvaliteti. Svakog se dana sve više pažnje posvećuje proučavanju židovskih korijena i podučavanju židovske kulture. U javnim je školama obavezno predavanje na Yiddishu, a postoje i tečajevi tradicionalnih plesova isto kao i festival koji se održava svake godine u ljetnim mjesecima. Na kraju, kada se sve povijesne istine zbroje mogli bi reći da tek danas pripadnici židovske manjine u potpunosti uživaju sva prava koja su im tijekom mnogih godina bila uskraćivana. Danas je sasvim sigurno da će kultura Judaizma u Rusiji opstati sve dok je pojedinaca poput Vladislava, koji su ponosni na svoje židovske korijene isto kao i na svoju, rusku domovinu.

Sunčani dan, oko 4 sata popodne. Početak je mjeseca Kolovoza i sunce sa svojih 35 plus nemilice prži sve na što pogleda. Naplatne kućice Zabok. Automobili prolaze mahom nakrcani prema moru dok moj uzdignuti palac služi kao zgodna zabava za putnike. Većina me njih iz auta pogleda poput najvećeg serijskog ubojice što mi govori o utjecaju američkih filmova na puk vulgaris lijepe naše. Zasigurno misle kako ću, stanu li mi, izvaditi pištolj, opljačkati ih, ubiti i auto odvesti u duboku provaliju. Tako me naime ispod oka pogledavaju. Sve mi je ponekad neugodno pa često i psujem. No zlatno pravilo „netko mora stati“ održava me na životu.

Na čelu se roje kapi znoja dok prolazi treći sat autostopa; discipline u kojoj sam stasao do najvišeg nivoa; još od srednjoškolskih dana; koliko ga mrzim toliko ga i volim. I napokon! Prilazi kamion, sa visine vozač me pogleda i upita „dokle“; odgovaram „na more“, a on reče „upadaj!“. Još jedno pravilo autostopa koje zasigurno vrijedi: „Kamiondžija je autostoperov najbolji prijatelj“. Čovjek je iz Petrinje i vozi ravno na more; hvala bogu prolazi pored Zadra gdje se moram iskrcati ne bi li s dvojicom prijatelja odjahao na predivni Velebit.

Iz kazetofona simpatičnog vozača sviraju novovalski hitovi od kojih prepoznajem: Seks Pistols, Buzzcocks, Blondie, Talking Heads. Okrećemo na razgovor o glazbi ali i o cestama pošto smo obojica ljudi sa ceste ali dakako iz drugačije perspektive je sagledavamo. U trenu mi vozač pokazuje svoj novi mobitel u kojem se nalazi „potpuno besplatna navigacija za sve ceste svijeta“. Zazvučalo mi je to poznato pa i ja izvadih mobitel kojeg sam nedavno dobio na poklon ali jednostavno još ga nisam proučio. „Samo ga upališ, uneseš destinaciju i on te vodi.“ reče vozač. Radi se ovdje dakako o Nokiji C5 koja se gužva i u mojem džepu – neobične li slučajnosti. Pretpostavih da je uistinu dobra kad je i vozači kamiona koriste koji prevaljuju ogromne udaljenosti. I zaista! Ona ima besplatnu navigaciju i to ne samo za vožnju već i za hodanje što zgodno dođe nađete li se u nepoznatom gradu gdje tražite malu sporednu uličicu. Potpuno BESPLATNO. Odlučih svoju igračkicu proučiti detaljnije tijekom vožnje.


Nacionalni Park Paklenica. Divna kreacija prirode, kanjon visokih stijena preko kojih se kao pauci veru penjači iz cijeloga svijeta. S dvojicom se prijatelja upućujem u planine. Nas dakako ne zanima penjanje jer mi smo rođeni hodači: trojica osobenjaka hodaju jedan za drugim. Cilj nam je od Paklenice, preko Visočice stići do Baških Oštarija. Kako bi otprilike opisao udaljenost reći ću da asfaltnom cestom od Baških oštarija do Paklenice ima oko 70 kilometara. Planina je međutim puna teških uspona i terena koji putovanje uveliko otežavaju. Ali planina je zato svježa, bajkovita i odiše nekom mitskom energijom iz pradavnih vremena kada su na pašnjacima Velebita pastiri sa svojim stadima preli legende.
Laganim hodom prolazimo pored potoka Velika Paklenica i veremo se na brdo odnosno na povišenu livadu gdje se nalazi sklonište Struga; jedno od ljepših koje sam ikad vidio. Uspon klasičan: puno znoja, napor u nogama, ispijanje vode i kratki odmori. Struga je smještena u šumici pored široke livade, a nekad se ovdje nalazila austrijska carinarnica. S druge, morske strane bila je tada Mletačka Republika odnosno Venecija. Dokaz je to nekadašnjeg frekventnog puta kroz Velebit. Tuda su prolazile karavane roba i ljudi s jedne na drugu stranu. Pastiri su napasali svoja stada. Danas ih više nema.
Od Struge odlučujemo se na nesvakidašnji pothvat: pješačenje do Planinarskog doma Visočica. Taj je put zahtjevan i na nekim mjestima teško prohodan zbog minskih polja zaostalih od prošlog rata. Pretpostavljamo da ćemo, krenemo li u zoru do večeri stići i popiti pivo u planinarskom domu. Noćimo u šatoru pored skloništa Struga i spremamo se za sutrašnje teško hodanje. Jež jede rajčicu, Fejs sjemenke, a ja režem špek.

Pogled puca na Jadransko more, sa šatora se cijede kapi rose. Na velebitsku je livadu stigla zora. Uz teške krmelje na očima iskačemo van šatora i čekamo prve zrake sunca da nas osuše, zagriju i pripreme za daljnji put. Iako znamo da će kasnije pržiti, u samu zoru sunce dolazi kao lijek na tešku ranu. Neopisivo je koliko čovjek u takvim trenutcima nauči cijeniti ono što ponekad uzima zdravo za gotovo poput topline jedine zvijezde koja nam omogućava život. Nakon laganog doručka na leđa stavljamo naprtnjače, oboružavamo se vodom iz obližnjeg izvora Marasovca i krećemo dalje. Na Velebitu je zbog oskudnih uzvora potrebno nositi puno vode pogotovo u ljetnim mjesecima. U svom pretincu nosim dvije litre što je minimum.

Cijeli dan hodamo preko nepreglednih šumskih prostranstava ispresjecanih velikim livadama od kojih su neke duge i po 3 kilometra. Duge žute travke djeluju kao ogromna polja žita na visini od 1000 metara. Te se livade i nekadašnji pašnjaci ne mogu uočiti kada s mora gledamo na Velebit. On s te perspektive djeluje kao najobičnija prepreka na putu prema moru ali u stvari je prepun najraznovrsnijih krajolika. Usput uživamo u šumskim jagodama i malinama. Kako nisam ponio fotoaparat muči me što ne mogu zabilježiti predivne prizore. No u trenu se sjetih da u džepu imam mobitel. Nije mi to nikad palo na pamet jer sam uvijek smatrao da je slikanje mobitelom za djecu i potpune amatere ali pri prvom okidanju shvatih da je kvaliteta fotografija bolja od očekivane. Nokija je spasila situaciju i sad je držim pri ruci ne bi li uhvatio kakav divan trenutak. Ples bijelih poput vate poslaganih oblaka iznad ogoljelih vrhova zadivljuje iz trena u tren. Ležimo u visokoj travi i uspoređujemo zalihe vode. Rečeno nam je da se prvi bunar nalazi tek podno vrha Visočice koja je po procjeni udaljena još 6 sati hoda. I opet čovjek na planini nauči cijeniti vodu koju svakodnevno, pri odvrtanju špine uzimamo zdravo za gotovo.

Rečeno nam je da nekadašnji vojni objekt Rudine danas služi kao planinarsko sklonište. Rudine su po karti od planinarskog doma Visočice odaljene dva sata hoda no u Rudine stižemo oko 19 sati, umorni i izmučeni. Iznenađeni smo jednostavnim drvenim objektom limenoga krova gdje je nekad bila prva crta bojišnice. Teško mi je zamisliti borbe na ovako nepristupačnom terenu i stratešku važnost istoga. Odlučujemo se na mali odmor i na posljednji teški marš. Valjda ćemo do noći stići u planinarski dom i popiti hladno pivo? Uz put nas ometaju stalni natpisi „mine“, „pazi mine“ ili „ovdje je velika opasnost od mina“. Iako je razminirano nekoliko metara s jedne i druge strane staze koja je na području oko Rudina dobro označena mala trema ipak postoji. Ne plašimo se već nastavljamo dalje. Problemi naime započinju s uspinjanjem na vrh Seline s kojeg predivni pogledi pucaju na Liku s jedne i na Jadran s druge strane. Vjetar šiba sa svih strana i udara o znojne majice točno negdje oko bubrega. Neugodno iskustvo. Karta kaže da je susjedni vrh Visočicu moguće zaobići i poslije toga doći ravno pred planinarski dom. Ustrajemo u brzini ne bi li stigli prije mraka jer već je 20:30 i nebo se lagano rumeni.

Prema karti kupljenoj u dućanu planinarske opreme kojeg ne bi trebalo biti velikih problema: staza je ucrtana i prolazi ravno ispred nas. Krećemo dakle ogromnim spustom da bi se par trenutaka poslije našli na strmim obroncima Visočice. Okliznete li se na ogromnim stijenama mogla bi vam to biti zadnja greška u životu jer rijetko bi tko preživio pad u duboku provaliju. Hodamo dakle po strmini vodoravno. Tek na pola puta uočavamo da ovom stazom rijetko tko prolazi jer je teška i prepuna je već spomenutih natpisa za mine. Da stvar bude nezgodnija markacijama se najednom izgubi svaki trag, a noć je pred vratima. Hodamo po vlastitom nahođenju jedan za drugim u strahu od kobne eksplozije. Prema instinktu slijedimo imaginarni put kojeg smo sami zacrtali. Poslije sat vremena iskrivljenih zglobova, dobivenih žuljeva i popuštanja živaca, pored još jednog znaka za mine nalazimo markaciju na uhodanom putu. Hvala Bogu! Bila bi šteta da nekog raznese mina 15 godina poslije završetka rata.
Noć je. Hodamo do planinarskog doma Visočica gdje trebamo stići svaki čas. Prema karti on se nalazi na kraju malene livade ali tu nema ničega osim bunara s vodom i dvije razrušene kamene kuće. Nastavljamo dalje i spuštamo se. Tražimo planinarski dom. Stižemo do ceste, ustvrđujemo da smo krivo skrenuli pa se opet penjemo. Kao u Bermudskom trokutu vrtimo se u krug, a doma nigdje na vidiku. Noge popuštaju i u trenu drugovima priopćujem da ostajem spavati vani, u šumi jer noge me više ne slušaju. Kako i bi poslije 12 sati konstantnog hodanja po teškom terenu i u strahu od mina? Šator odlučujemo postaviti pored bunara i pored razrušenih kamenih kuća. Voda prija kao melem. Ne možemo se načuditi fantomskom planinarskom domu kojeg nigdje nema, a na karti je lijepo i čitko ucrtan.

Idući dan saznajemo šokantnu činjenicu: spavali smo pored planinarskog doma! On je razrušen u domovinskom ratu i poslije nije obnavljan. Zašto je ucrtan na karti? Zašto uopće takve karte prodaju u trgovini Iglu Šport i zašto je uopće proizvođać karata SMAND d.o.o. takvu kartu pustio na tržošte? Karta je iz godine 2002., a rat je kao što znamo završio 1995. Sramota! Nekoga bi to moglo stajati života. Da je tom stazom išao netko manje iskusan i manje lud zasigurno bi GSS imao pune ruke posla. Od Struge smo odlučili marširati do Visočice kako bi u planinarskom domu nakon napornog dana odmorili, a ono planinarski dom u ruševinama, Zamislite! I sad se pitam treba li ovdje nekoga zašamarati ili cijelu stvar ostaviti otvorenu pa neka netko stane na jebenu minu?

Sve o čemu su sanjali hipiji ostvaruje se u Sirijskoj pustinji, 30-ak kilometara od gradića Palmyre. Živjeti u harmoniji s pustinjom, na mjestu odsječenom od svijeta nešto je što većina ne bi nikad prihvatila. No na licima beduina i na licima njihove djece naći ćete najiskreniji osmijeh i gostoprimstvo. Tri obitelji koje zajedno dijele jedan nož za rezanje povrća, nekoliko limenih zdjela, deke i stado deva najsretniji su ljudi koje sam ikad vidio. Svakako da imaju mogućnosti da odsele u naselje i žive u kući ograđeni zidovima ali to im nije ni na kraju pameti jer u pustinji imaju slobodu.


Većinu južnog dijela Sirije zauzima Sirijska pustinja koja je u stvari prostrana visoravan. Dio je to velike Arapske pustinje koja se proteže preko arapskog poluotoka do Sirije, a na sjeveru je zaokružena plodnim polumjesecom. Rijeke Eufrat i Tigris istočna su granica pustinje ili "Sahre" kako je zovu Arapi. Na golemom prostranstvu od 2 500 000 km2 raslinje se pojavljuje jedino zimi, a uvijek ga se može naći na rubnim područjima koja se još nazivaju i polupustinjom.
Na pola puta između Damaska i rijeke Eufrat smjesten je gradić Palmyra. S populacijom od 30.000 ovo mjesto svoju veličinu ne mjeri brojem stanovnika već se na tom pridjevku ima zahvaliti ruševinama na rubu grada. Nekoć slavna "nevjesta pustinje" kako su je nazivali u prošlosti danas je skup kamenih kolonada i zubom vremena nagriženih hramova. Kompleks svojom veličinom zadivljuje i putnike koji su se starog kamenja nagledali za nekoliko života, a predmet su istraživanja arheoloških ekipa iz cijelog svijeta. Mjesto je u prošlosti bila važna stanica na prelasku pustinje u vrijeme kada još nisu postojali automobili ili zrakoplovi. Tada su glavni posrednici u trgovini bili pustinjski nomadi – beduini. Uvijek u pokretu, sa svojim stadom prelazili su ogromne udaljenosti. Danas su ih zamjenila moderna prometala ali duh pustinje u tim je ljudima prepoznatljiv i nezamjenjiv.

Noć sam proveo među ruševinama, na kraju velike kolonade. Taj je dio na malom uzvišenju i u daljini se jasno raspoznaje mjesto gdje se prestaje zeleniti oaza, a počinje velika pustinja. Iz te perspektive mjerenje udaljenosti djeluje kao najlakša stvar na svijetu dok je pješačenje preko istih horizonta nešto sasvim drugo. Sitni pjesak ulazi u cipele dok vas težina vode koju nosite pritišće još dublje. U takvom je ritmu prošlo cijelo prijepodne, od kada sam napustio ruševine i krenuo u potragu. Osim fatamorgane i sunca nisam pronašao ništa. U daljini se ukazalo nešto nalik na šatore ali nakon dva sata bilo je jasno da su to samo nanosi pijeska. Počeo sam gubiti nadu, razmišljati o mogućem prenoćištu. Bližila se noć, a oaza je sada već postala hrana horizontu i nemoguće bi bilo vratiti se istoga dana. Sjeo sam, popio vode i razmislio. U isto vrijeme su se na udaljenosti od oko tri kilometra zgusnute crne točke počele komešati čas lijevo čas desno. Nesiguran u vjerodostojnost viđenog krenuo sam prema njima. Nakon sat vremena začulo se i glasanje. Nešto između krave i magarca. Bile su to deve. Smeđe, bijele, crne deve. Iza velikog stada u nizu su se našla zaredana tri šatora. Napokon! Nakon cijelog dana pješačenja i kupanja u vrelom pijesku cilj potrage bio je pred očima.

Tri žene, svaka ispred svog šatora i svaka s djetetom mjese tijesto i peku kruh na užarenom limenom pladnju. Omotane su svakojakim šarenim bojama, a pokraj oka imaju utetovirane ukrasne točkice. Nakon neuspjele komunikacije arapskim jezikom ponuđen mi je čaj. Gledali smo se neko vrijeme i mašući rukama ustvrdili kako, zašto sam stigao. Djeca su se razbježala i boježljivo škiljila sa strane. Malu Miraam poslali su po devlji izmet za potpalu vatre. U pustinji je malo drva pa je takav način savršen za održavanje vatre. Žene su se smijale nečem što nisam razumio. Pokazale su prstom na cipele. Cipela je bila u svježem devinom izmetu (za potpalu se koristi sušeni). Obrisao sam je u pjesku i sjeo na tepih ispred šatora. Tako sam i dočekao glave obitelji. Jašući na devama, omotani karirano crveno bijelom maramom iz daljine su se približavali beduini.
"Marhaba" (zdravo).
Domaćin iz srednjeg šatora Fuzzy uzeo mi je torbu i odnio je u svoj šator.
"Od danas spavaš ovdje" (možda ne baš tim riječima ali nešto slično).
Fatma! pozvao je ženu da donese večeru i čaj.
Već je zahladilo i tepihe smo odvukli u šator. Šator je zdanje od spojenih devinih i goveđih koži. Iznutra se nalaze noseće gredice, a izvana je sve zajedno nategnuto debelom užadi i pribijeno čvrstim metalnim šiljcima. Pod je od nabijenog pijeska. Unutrašnjost je podijeljena na dvije cijeline krhkom bambusovom pregradom. Jedan dio služi kao kuhinja i spavaća soba, a drugi dio je soba za goste i objed, koja se na kraju pretvara u spavaonu.
Fatma je donijela povrće, krumpir i pečena jaja zajedno s kruhom koji je ispekla tokom dana. Poredali smo se u krug oko pladnja. U šator je ušao susjed Ahmujdi i dva dječaka od 13 godina, Fuzzijevi rođaci koji pomažu oko stoke. Jedan je drugome polijevao ruke prije večere. Cipele su izuli van tepiha, ali van tepiha moglo se i pljunuti i baciti otpad. Bilo je dosta prašine. Prvo što će "uljez" iz drugačijeg svijeta primjetiti je da ne postoje žlica i vilica. Sva hrana grabi se rukama, odnosno beskvasnim, plošastim kruhom. Ovakav unos hrane u tijelo mnogo je prirodniji jer čovjek je u direktnom dodiru s hranom, a ujedno mu treba i manje da se najede. Kruh se uzme, razlomi, uhvati se između palca i prstiju te se njime zagrabi određena količina hrane. Nakon jela opet se polijevaju i ispiru ruke. Mjesto na tepihu koje služi kao stol, navečer se pretvara u sobu prekrivenu debelim podlošcima koji zamjenjuju madrace, a uz deke kao pokrivači služe i debeli ogrtači podloženi goveđom dlakom. Temperatura je noću u pustinji znatno niža od dnevne. Danju je recimo 25 stupnjeva, a noću između 5 i 10.

Doručak je u beduinskom šatoru nezaobilazno devino mlijeko. Te životinje ne daju mnogo mlijeka ali je zato ono toliko jakog okusa da se iz jedne omanje zdjele napije nekoliko ljudi. Tu je i nezaobilazni metalni čajnik i kruh od dan prije. Dječaci Mhana i Abdul prilaze stadu i tvrdim bambusovim štapovima tjeraju deve u smjeru istoka, prema pašnjacima. Nisko raslinje i grmovi hrana su velikom stadu koje mora proći posvemašnju udaljenost ne bi li zadovoljilo prehrambene potrebe. Gonjenje traje do večernjih sati i nakon dvadesetak prijeđenih kilometara dječaci se vraćaju kući.
Naravno, sa sobom u pustinju nose nekoliko rajčica, kuhano jaje, kruh i čaj. Putem se skupi nešto šiblja, iako ga nema mnogo u silnom pijesku i zapali se vatrica. Voda u čajniku vrije usred pustinje gdje pogled u svakom smijeru daje istu sliku: pijesak, pokoji grm i deva. Iz daljine se često začuje zavijanje kojota čije su jazbine u rupama izdubljenim u pijesku. Zbog opasnosti od pustinjskih zvijeri većina beduina opremljena je puškama ili pištoljima.

U vrijeme dok su dječaci sa devama na ispaši žene prolaze kroz redovitu dnevnu rutinu pečenja kruha, pranja veša i brige o djeci. Muževi Fuzzy i Mahmud izležavaju se na tepihu i pijuckaju čaj. Pričaju nešto o prodaji deva: "buhra", "buhra", "đamel" (sutra, sutra, deva). To im je jedini izvor prihoda dok se sami vrlo rijetko počaste devinim mesom. Glavnina prehrane im je vegetarijanska. Namirnice kupuju jednom mjesečno u gradiću Palmyri. Naravno beduini više ne žive životom od prije sto godina. U njihovom kampu nalazi se "sijara" (kamion) star pola stoljeća kojim se odvezu u naselje i kojim prevoze deve na prodaju. Istim kamionom u kamp dovoze i vodu koju koriste zajedno s devama. Toalet, kako bi rekli nalazi se svuda oko nas i najmanji je problem snaći se po tom pitanju.
U popodnevnim satima ispilo se ispred šatora nekoliko litara čaja, a Fuzzy je zaspao na tepihu dok mu je jednogodišnji sin skakao po leđima. Kasnije je stiglo nekoliko ljudi iz susjednog kampa udaljenog 3 km. Spremali su se na veliki pothvat jer svi su zajedno otišli prema devama koje su se sad već vratile s ispaše. U nekoliko trenutaka deve su se razbježale, a oni za njima. Prašina se dizala i zaklanjala pogled. Okomili su se na jednu životinju i nemilosrdno je vukli za rep, uši, tukli je štapom. Kasnije je Fuzzy pokazao na vreće pijeska za koje noću privežu pokoju devu. Tamo borave životinje pripitomljene za jahanje. Takvu su namjeru imali i s ovom nesretnicom. Jednu nogu privezali su da ne može pobjeći i nemilosrdno je udarali po butu. Krikovi su parali uši. Deva je nekoliko puta skoro ušla u šator da bi nakon sat vremena napokon stigla do mjesta koje su joj namjenili. Privezali su je da se smiri. Za nekoliko dana biti će spremna za jahanje!

Živjeti u harmoniji s pustinjom, na mjestu odsječenom od svijeta nešto je što većina ne bi nikad prihvatila. No na licima beduina i na licima njihove djece naći ćete najiskreniji osmijeh i gostoprimstvo. Tri obitelji koje zajedno dijele jedan nož za rezanje povrća, nekoliko limenih zdjela, deke i stado deva najsretniji su ljudi koje sam ikad vidio.
Svakako da imaju mogućnosti da odsele u naselje i žive u kući ograđeni zidovima ali to im nije ni na kraju pameti jer u pustinji imaju slobodu. Teleće i devine kože ne bi zamjenili ni za zlatne zidove, mramorne podove i čvrste krovove. Dokazali su da čovjek nije sretan kad puno ima već ako mu malo treba, ali vjerujte mi ovi ljudi imaju jako jako puno. Njihovo bogatstvo ne nalazi se u džepovima ili u novčanicima već u srcima i stavu prema životu.
Kad sam nakon deset dana odlučio otići bilo je teško rastati se od jednostavnosti i bezbrižnosti pustinje. Prihvatili su me kao svog, a mali dječak imenom Turki je i zaplakao. No sunce je tog dana bilo posebno jako i oko dvanaest sati valjalo je poći. Brzim korakom i bez lutanja do oaze stižem za šest sati.